Moja Hrvatska je tijekom srpnja i kolovoza objavila četiri pisma koja je iseljenik Stjepan Papić 1954. godine poslao Matici iz Čilea.
>> Tama u iseljeništvu: Životinje dobivale vodu prije ljudi!
>> Iseljenik 1954. piše iz Čilea: Naši ljudi ovdje rade 19 sati dnevno!
>> Kako je Hrvat postao kralj limenki u Čileu: Kući je nosio ribu koju nitko nije htio!
>> Posljednje riječi iseljenika: Eh, da je meni poći doma umrit
Naše objave u Italiji je pročitala Kasja Papić, Stjepanova nećakinja.
Nedavno smo primili njezino pismo u kojem opisuje svoj životni put i moli nas da joj pomognemo pronaći rodbinu u Čileu.
Pismo prenosimo u cijelosti...
Rođena sam 1939. godine u Splitu, gdje je radio moj otac. Početkom okupacije Dalmacije 1941., s dvjema sestrama i majkom otišla sam u Biograd, a u isto vrijeme moj otac dobio je premještaj u Zagreb.
Tako se naša obitelj podijelila. U Biogradu su bila česta bombardiranja, stalno su se čule sirene, a mi smo bježali i spavali po torovima. Polja nitko nije čuvao zbog rata, a ja, iako sam bila malo dijete, uglavnom sam se hranila grožđem i drugim voćem.
Kada je završio rat, otac je došao po cijelu obitelj – uz majku imala sam i dvije starije sestre. No tada je za nas počeo život strašniji od rata. Imala sam oca grubijana, to je teško i bolno opisivati, a drugima možda i nije toliko važno.
Poslije nekoliko godina moji su se razveli i od tog dana više nikada nisam vidjela oca. Živjela sam u prekrasnoj zgradi u Zvonarničkoj, u kojoj je bujao umjetnički duh, a sa stanarima bila sam prijateljica ili dobra susjeda.
Stanovao je ondje poznati umjetnički fotograf Ljudevit Kowalski koji me fotografirao kad sam imala deset, petnaest i dvadeset godina. Jasno, tu je živjela i njegova supruga Marijana Radev, poznati književnik Senečić, Gregor Radev, režiser Petrović, glumac Konjhodžić i drugi.
Mogu iskreno reci da mi je ipak najveći događaj bio što sam upoznala velikog dirigenta Stokowskog. Kipari koji su kasnije postali poznati klesali su moje biste, slikari su me crtali, a pjesnici mi pisali stihove.
Direktor Hrvatske radiotelevizije Šibl htio me je kao spikericu, ali poslije nekoliko tjedana učenja, shvatila sam da mi je mnogo važnije završiti u najkraće vrijeme fakultet jer je mozak važniji od izgleda. Tako sam u dvadeset i trećoj godini završila pravo.
Njegovala sam i ljubav prema filmskoj umjetnosti, pa sam kao 12-godišnjakinja išla u Kinoteku gledati filmove Fritza Langa, Ejzenštejna i drugih. Jednom riječju – u meni je bujala pozitivna znatiželja, kao i danas.
Dakle, dok je u obitelji bilo strašno, spašavala me je okolina. Baš zato me jednog dana privuklo pismo nepoznatog rukopisa koje je u meni probudilo znatiželju. Bilo je napisano kao da je manuskript prije pojave Gutenberga – iznimnim krasopisom.
Znala sam da moj otac ima četvoricu braće u Čileu, ali zašto su otišli tamo?
Otac im je bio niži činovnik, a othraniti i omogućiti budućnost petorici sinova i trima kćerima, nije bilo lako. Otišli su dakle iz ekonomskih razloga.
A sada o pismu, koje mi je ostalo u sjećanju cijelog života. Probudilo je u meni tako snažne emocije da sam stalno čeznula doći u kontakt s osobom koja je to napisala.
Bio je to moj stric Stjepan iz Čilea. Održavala sam kontakt s tetkama, ali, mislila sam, ako ih zatražim njegovu adresu, možda će pomisliti da to radim iz neke materijalne koristi.
To pismo zračilo je pameću, dobrotom, ljudskošću i, što je najvažnije – u njemu je bio savjet da moj otac ne prisili moju srednju sestru da ide na ekonomski tehnikum ako ona nije za to, nego da izabere ono za što je stvorena. Uz to naglašava: "Zar se ne sjećaš kako si krasno svirao violinu, ali nisi mogao dalje učiti jer nije bilo mogućnosti". Pismo završava potpisom: "STJEPAN"
Imala sam priliku vidjeti kod tetki u Supetru fotografiju moga bratića na prvoj pričesti potpisanu imenom Fedor i sliku strica mi Stjepana sa suprugom Talijankom i kćeri Katjom.
Nije jednostavno opisati kako sam doživjela članke koje ste objavili na internetu, a koji su potvrdili sve ono sto sam proživjela čitajući ono davno nađeno i nikad zaboravljeno pismo, jer u mojoj psihi ostavio je pečat ljudske dobrote, solidarnosti...
Preko hladne tipkovnice iz mene nisu uspjeli izići osjećaji koji su i dalje duboko u meni kad pomislim na svoga strica. Mogu samo reći da sam cijeli život na njega mislila, tražila i njega i njegove potomke... Stoga Vas molim da mi omogućite da stupim u kontakt s mojim rodom u Čileu.
Inače, ja sam puna volje kada treba vidjeti svijeta. Čim sam diplomirala, krenula sam u Italiju i u Rimu upoznala svog supruga, udala se.
Već s 24 godine radila sam na mjestu bibliotekara na "Sapienzi", najpoznatijem fakultetu u Rimu, u međuvremenu sam rodila dvoje djece, postala ravnateljica biblioteke Instituta slavenske filologije.
Bila sam ravnateljica biblioteke na fakultetu kojem je dekan bio jedan od najpoznatijih filozofa dvadesetog stoljeća, prof. Dino Formaggio. Neko vrijeme prestala sam raditi, a kad su djeca narasla, radila sam kao prevoditeljica na državnoj radioteleviziji Rai2.
Radila sam na arhivi koji je prikupio prof. Giovanni Maver, utemeljitelj slavenske filologije početkom dvadesetog stoljeća u Italiji, u jednoj od najvažnijih europskih privatnih biblioteka ruskih pisaca 19. stoljeća.
Napisala sam monografiju posvećenu biskupu J. Jurju Strossmayeru s bibliografijom, koja se nalazi u nacionalnim talijanskim bibliotekama. Njome su se služili mnogi stručnjaci pri pisanju doktorata.
Sve do 2014. dolazila sam u Zagreb svake godine. Sada živim u središtu Rima. No vjerujem da ću ipak doći ove godine.
Nisam dovoljno naglasila koliko se toga uzburkalo u mojoj duši čitajući pismo strica iz Antofagaste, zahvaljujući vama i Večernjaku. Odmah sam nazvala svoju najbolju prijateljicu iz Zagreba da s njom podijelim sreću i oduševljenje.
Što se druge braće mog oca tiče, najstariji se nikad nije oženio i živio je sa Stjepanom; treći je imao voćarnu, oženjen je ali bez djece; četvrti se oženio domorotkinjom i jednoj od kćeri dao je ime Krupskaja. Ništa osim toga o njima ne znam.
I još nešto: cijeloga života sanjala sam imati oca kao što je Stjepan. Vjerojatno je to posljedica onog davno pročitanog pisma.
Mislim da sam bila u pravu jer u njegovim pismima objavljenima u Večernjem listu vidi se sve ono što je prije 70 godina napisao o ljubavi, čak i prema životinjama, i koliko mu je važno zauzimanje za bolji život radnika. Upravo tako i ja mislim, o tome čitam i, koliko mogu, tako živim.
Još jednom vam zahvaljujem jer bih možda i umrla ne utaživši čežnju da se povežem sa svojim rodom.
Šaljem vam i svoju fotografiju da je objavite, možda će vidjeti da im sličim.
Nadam se da ćete ovo moje pismo što prije staviti na internet, a ja ću budno bdjeti jer želim što prije doći u kontakt sa svojima. Zahvaljujem još jednom što ste mi priuštili toliku radost.
Hvala vam lijepa i čestitam vam praznike,
Dr. Kasja Papić
