"Father Kamber hrvatski župni park" u Mississaugi mnogo znači nama Hrvatima iz Toronta i okolice. Taj park naš je ponos, naše sastajalište, ispunjava nas zadovoljstvom. To je mjesto na kojem brojni naši ljudi s ovih prostora provode svoje ljetne i jesenje vikende.
Za vas koji živite u Hrvatskoj, poći u park možda ne znači mnogo, jer oni su za šetnje ili djecu. I kod nas postoji toliko parkova, prekrasno uređenih, no "Father Kamber hrvatski župni park" ipak je nešto posebno.
U njemu imamo svete mise, molimo se na hrvatskom, slušamo hrvatsku riječ, srećemo prijatelje... Mladi igraju nogomet, stariji boćaju, slušamo hrvatsku glazbu i jedemo hrvatsku hranu.
Netko će mi se od vas nasmijati i reći kako opet pretjerujem, no ovo o čemu vam govorim mogu shvatiti samo oni koji žive izvan Hrvatske, koji su stvorili život tu u Kanadi, ali i dalje im nedostaje domovina.
Svoj park imamo od godine 1965. zahvaljujući dr. Dragutinu Kamberu, župniku prve hrvatske torontske župe Naše Gospe Kraljice Hrvata. Vlč. Kamber, nažalost, naglo je preminuo 1969. Nakon njega župnikom je postao vlč. Josip Gjuran, koji je ovdje proveo sve godine do svojeg umirovljenja.
Vlč. Gjuran mnogo je učinio za svoju župu (ako želite znati više o njemu, pogledajte knjigu dr. Jurja Batelje "Život za Boga, Crkvu i hrvatski narod", Zagreb 2015.), a jedna od važnih stvari je uređenje "Father Kamber hrvatskog župnog parka". Uz vlč. Gjurana, za istu stvar zaslužan je i Milan Krijan, čovjek vrlo poznat i obljubljen u ovoj zajednici.
Rođen je u Slavonskom Brodu, ondje je živio do svoje 21. godine, a zatim je pobjegao u Njemačku. No iz nje je morao otići na brzinu, jer mu je život bio u opasnosti. Godine 1963. došao je u Kanadu, oženio se i dobio tri prekrasne kćeri. Dao je sve od sebe za hrvatsku zajednicu u Torontu i okolici.
Ovo je kratka priča o gosp. Krijanu, a mogla bih o njemu i knjigu napisati, no to ostavljam za drugi put.
Park je današnja tema, pa se vratimo njemu i njegovu upravitelju od 1986. do 2000. Pitate li gosp. Krijana u kakvom je stanju našao park kad je preuzeo posao prvog upravitelja, on jednostavno ne nalazi riječi kojima bi izrazio loše stanje.
Prvo je postavljen kip bl. Stepinca na samom ulazu. Napravljena je i kapelica za svete mise, nešto poslije sagrađen je restoran, nova zgrada za pečenje mesa i odmor svećenika, postavljen je šator i mnogobrojni stolovi za posjetitelje.
Težak je to bio posao i gosp. Krijan zaista se naradio. Došao je i obrambeni Domovinski rat. Svi smo dolazili u hrvatski park kako bismo dnevno slušali vijesti, razgovarali s prijateljima.
Tih godina sve smo davali za pomoć Hrvatskoj, tako da je to bilo vrlo škrto razdoblje za upravitelja i njegovu obitelj koja je živjela od tog posla. Radili su svi, cijela obitelj, a park je otvoren samo tri i pol mjeseca u godini.
Godine 2000. nažalost je došlo do promjene i gospodin Krijan više nije upravitelj. Mnogi žalimo za njim. Naslijedila ga je nekolicina upravitelja, ali nitko nije ostao toliko u sjećanju ljudi kao gospodin Krijan.
"Father Kamber hrvatski župni park", kao što sam rekla, naše je zadovoljstvo. Ljeti odlazimo tamo svake subote ili nedjelje, kupujemo pečenog odojka ili janjetinu i uz domaću salatu i prilog uživamo u razgovorima s prijateljima.
Često različita domovinska društva iznajmljuju prostor za svoje potrebe, ali i stranci vole uživati u sjeni starih drveća našeg parka ili na obali rječice Credit.
Čula sam već nekoliko puta podsmijehe u Hrvatskoj na ovaj naš običaj, pa ponavljam: treba "živjeti u našim cipelama" i tek onda ćete shvatiti stvarnu potrebu.
Upravo zahvaljujući vlč. Kamberu, vlč. Gjuranu i gosp. Krijanu, ali i našim današnjim svećenicima, mi danas imamo ovaj park, jer da oni nisu sanjali otvorenih očiju i zaposlenih ruku, što bi bilo?
Poslali smo u Hrvatsku sav novac koji smo prikupili za vrijeme obrambenog Domovinskog rata, ništa ovdje nije ostajalo jer Hrvatska je krvarila.
Ostarjeli smo, mirovine su male, prihodi zajednice su se smanjili, no za park novca uvijek mora biti.
Nije povoljno imati park jer ga treba održavati, prije svega bazen za plivanje, treba plaćati i osiguranje. Zimi nije otvoren i, vjerujte mi, zaista nam nedostaje taj prostor.
Stariji ljudi jedva čekaju proljeće da sjednu pod stara stabla koja bi mogla pričati priče o onima koji su tu sebe ugradili, a više ih nema.
Moja prijateljica ljeti provodi gotovo svaku subotu i nedjelju u tom parku, okružena onim što joj je tako važno: hrvatskim jezikom, hrvatskom glazbom i sv. misom na jeziku koji joj je najbliži i, naravno, sa svojim prijateljima.
Gosp. Josip Jerković, sadašnji upravitelj Župnog parka, pripadnik je mlađe generacije, ali daje sve od sebe, baš kao i upravitelji prije njega, kako bi svatko uživao u posjetu.
Možda i vas, dragi čitatelji Večernjaka, put nanese u naš "Father Kamber hrvatski župni park".
Bit će vam lijepo s nama!
Hrvatska treba smanjiti ili ukinuti poreze na mirovine ljudima koje su zaradili vani. Bilo bi tada na obostranu korist, ovako dolari će ostati u Kanadi ili Americi. Hrvatska to treba napraviti jer su Hrvati izravno pomagali i još pomažu Hrvatskuu i najbolji su Ambasadori RH.