Nakupujem ja još u Melbourneu gomilu karata za Gavellu, u slučaju da nemam gdje boraviti pa da mi u ovim hladnim danima bude drugi dom.
O kvaliteti predstava sam već pisao, to znate. Svaka čast. Još samo da dodam da svaku večer gledate iste glumce s kojima poslije treće večeri postanete bliski k'o da ste spavali s njima.
Režija je fora. Nisam baš gledao, ali ako nije isti režiser, onda mora da su svi u jako bliskim rodbinskim odnosima budući da se koriste istim klišejima.
>> Iseljenik iz Australije poručio: Zbog ovoga se ne bih vratio u Hrvatsku
U "Pričama iz Bečke šume" i "Umišljenom bolesniku" glavni likovi hodaju okolo s gaćama oko gležnjeva, što je bilo fora, a u svim ostalima, osim u komadu "Moj slučaj", muškarci obavezno glume bosi s podvrnutim nogavicama, što je jako dobro da se ne poskliznu, jedino sam se cijelo vrijeme bojao, a od tog straha ništa drugo nisam ni vidio, da bosi jadničci ne ozebu, pa onda sutra neće biti predstave, a ja potrošio toliki novac bez veze.
Evo prizora iz predstave "Kao na nebu". Drama se dobro razvija, sve ide kako treba. Stvar napeta da napetija ne može biti i to do te mjere da sam se bojao da će tipu na prenaštimanoj električnoj gitari puknuti žica. Sad ne znam točno jel' gitara bila u toj drami ili u "Pričama iz bečke šume" ili u oba komada, ali znam da je u nekoliko predstava bila... Ne, mislim da je bila u predstavi "Kolovoz u okrugu Osage".
Dobro, nema veze. Uglavnom, napeta stvar. Nema gaća oko gležnjeva, ima samo bosih muškaraca s podvrnutim hlačicama.
Odjednom, repriza iz Lisinskog. Iz čista mira, ničim isprovocirani, ljudi počinju paliti telefone, čitati poruke, pretraživati Facebook da im nešto ne promakne, ali podalje od mene, pa sam se suzdržao od toga da počnem plijeniti te proklete sprave kojima je ovaj narod do te mjere fasciniran da ne mogu ni jednu jedinu predstavu pogledati do kraja, a da barem dvaput ne upale toga vraga.
Međutim, našao sam se ja i na "Gospođi Bovary". Ne doslovno, nego na predstavi. Idealni deveti ili deseti red, sjedalo sedam i osam. Oni koji su bili u Gavelli znaju o čemu govorim. Jamči ti dobro društvo i najbolji pogled na pozornicu, a pred tobom dva metra da ispružiš noge koje nisu nikome u krilu.
Vrlo moderan i po meni kontroverzan kazališni komad. Da nije bio na hrvatskom, umislio bih si da sam u Parizu. Naravno, do trenutka dok se opet nisu počeli paliti telefoni. Ovaj put obasja me u mraku mobitel moje prve susjede.
Nagnem se ja upadljivo da vidim što gleda. Otvorila moja prisilna susjeda neki program za poruke. Skrola gore-dolje i otvori jednu poruku. Ja se nagnem prema njoj još malo da vidim tko joj se to tako tiho javlja u ovaj zao čas i gotovo joj glavu položim na rame.
Mislim, ako je u ovoj zemlji gledati usred predstave telefone, onda je valjda normalno da i ja kao prvi susjed pregledam o čemu je riječ. Uostalom, mačka je zgodna, sjedi do mene, dodiruju nam se ramena, pa zašto ne bih bio ljubomoran?
Međutim cura primijetila da sam možda malo ljubopitljiviji nego što je to u Gavelli uobičajeno (a Bože dragi, pa ja sam iz Melbournea) te počne i ona buljit' u mene. Da mi nije bilo žene sa suprotne strane i njoj njezina dečka, što sam tek sada primijetio, bogdragizna što bi bilo.
No, vidim da se u mene zapiljio i njezin dečko, za koga nisam bio voljan pokazati neki veći interes, i s obzirom na to da je gospođa okrenula telefon na drugu stranu, pa tako i tako ništa nisam vidio, najpametnije što mi je palo na um bilo je da je zamolim da spremi telefon jer sam ja zapravo došao vidjeti gospođu Bovary, i da me samo zbunjuje tim svojim starim telefonom.
Za divno čudo, mačka zatvori telefon, ali počne se kikotati sa svojim dečkom gotovo naglas tako da se cijeli red tresao nekih 12 minuta jer nisu mogli shvatiti da još uvijek u Zagrebu ima seljačina koje ne trpe mobitele na predstavama.
Naravno, bilo mi je neugodno reći da ne krivi Zagreb, jer sam ja već 30 godina u Melbourneu, a do tamo još ta telefonska kultura nije doprla. Umro sam od srama.
Od te male ljubavne svađe gospođu Bovary nisam ni vidio. I bolje što nisam, jer se navodno budala na kraju ubila. Ili udala, pojma nemam, nema neke velike razlike.
Dvadesetak minuta prije kraja, tamo negdje u petom redu, u sredini, diže se od dosade četvero-petero ljudi u sredini i hoće pod svaku cijenu van. Zanimljivije će biti u Gavellinu kafiću.
Diže se cijela desna strana u tom redu kako bi se dosadna družina polako provukla, a njima se, na svu sreću, ne žuri, pa se polako, barem tri ili četiri minute izvlače i na kraju reda oblače, otvaraju vrata da uđe dovoljno svjetla i zraka u dvoranu gdje smo sjedili i tako nakon nekih šest minuta nestaju sa scene.
Propustio sam vidjeti tko je za to vrijeme bio na gospođi Bovary, ali nije ni bilo važno. Paralelna predstava u gledalištu sve me više oduševljavala.
Deset minuta pred kraj zvoni nekome ispred mene telefon. U torbi. Čuje se kako očito neka dama kopa po torbi, ali telefona ni za lijek. Počeo sam se ljutiti i na svoju gospođu, jer znam da sve one trpe neopisivi nered u svojim torbama i kad na brzinu moraš doći do telefona, onda je najlakše istresti sav sadržaj iz torbe na pod, pa onda premetati.
Pomislio sam na trenutak da su možda tako najavili gospođu Bovary jer je do tada od svih tih telefona i dogodovština u gledalištu nisam ni primijetio, ali za neke četiri minute telefon je utihnuo.
Ali avaj, za minutu drma telefon opet i to sad mnogo glasnije jer više nije bio u torbi počiniteljice zločina već u njezinoj ruci. Odjednom, na peti ili šesti zvonki signal diže se ona negdje u šestom redu malo desno od sredine i krene gurati se van.
Ljudi se u panici dižu da je propuste jer telefon luduje od zvonjave i konačno negdje kod predzadnjeg sjedala mačka stisne zelenu tipku i progovori odlučno: "Halo! Čekaj, u kazalištu sam" te nestade kroz vrata gledališta.
Posljednjih šest minuta predstave bilo je neopisivo dosadno jer osim dva telefona koja su se u tišini negdje ispred mene upalila, ništa se drugo nije događalo.
Osim, naravno na pozornici, ali koga danas u Hrvatskoj više zanima pozornica kad se jednom naučiš na ovakvu predstavu u gledalištu.
Na kraju sam se i ja naviknuo na takav red na javnim mjestima, pa čim je negdje dosadno, ja udri na YouTubeu slušati glazbu. Bez slušalica. Pokušao sam cijelu stvar i razumjeti. Bilo je očito da su ljudi još uvijek fascinirani tim svjetlećim spravama koje su najvjerojatnije tek nedavno u Hrvatskoj puštene u prođu.
Teško je onda odoljeti da tu stvar ne uključiš u mraku kazališta ili na koncertu jer tu si najsigurniji da će svi oko tebe primijetiti kako si i ti u posjedu tog čuda tehnike.
A zamislite, ne tako davno, izvjesni pijanist imao je recital, mislim baš u Jeruzalemu, i nekome u dvorani zazvonio je telefon, a on se uvrijedio k'o susjedova Marička, ustao i otišao sa scene u nepovrat.
Poslije je izjavio da on seljačinama ne svira. Zar to nije strašno?
Ili slična scena u Melbourneu. U kazalištu nekome zazvoni telefon. Predstava se zaustavi. Glavni lik sa scene bulji u prekršitelja i sarkastično ga pita hoće li preuzeti poziv jer oni mogu pričekati.
>> Šokirao ga Zagreb nakon 30 godina iseljeničkog života: Pa i životinje ste 'poenglezili'
Takvo nezaboravno vece imadoh priliku doziviti u Tuzli, proslu godinu. Ruski balet u posjetu, dvorana Mejdan, pa gospodje povele i djecurliju sa najmodernijim telefonima da se kulturno uzdizu. Ajme , koji dozivljaj, nezaboravno, narocito za one na sceni..a i ostale.