Hrvatski iseljenici godinama su slali svoja pisma obitelji, rodbini i prijateljima u domovinu.
Takva razmjena emocija gotovo da je bila jedina komunikacija među njima. Pisma i fotografije nekoć su putovali mjesecima.
Protagonistica naše priče zove se Ana Papić koja je rođena na otoku Visu. U Punta Arenasu i Antofagasti živjela je u prvoj polovici 20. stoljeća.
Mogućnost da zavirimo u djelić jednog iseljeničkog života ostvarila se nedavno kada je Hrvatski povijesni muzej otkupio nekoliko njezinih pisama i fotografija.
Građa je sada u fundusu Muzeja i čuva se u baroknoj palači Vojković - Oršić na Gornjem gradu.
Radosna vijest o rođenju sina
Vratimo se životnoj priči Ane Papić koja u pismu majci Margariti Bakotić u Podselje (Velo Selo) na otoku Visu 1908. godine javlja radosnu vijest - da je rodila sina.
Da je "malin Ive pona reste" i da su ga roditelji dali "litrat" svjedoči sačuvana ferotipija, posebna vrsta fotografije (riječ je o postupku izrade na svjetlosno osjetljivoj limenoj pločici).
Na njoj je Ive, Anino prvo rođeno dijete u Čileu, u naručju sestre Franceske iz starog zavičaja.
Ana je bila samo jedna od brojnih naših žena koje su potražile bolji život u nekoj od dalekih prekooceanskih zemalja.
Odlazilo se zbog siromaštva, ali uvijek s nadom u povratak.
Iz njezinog pisma saznajemo zanimljive pojedinosti, primjerice o različitim običajima, klimi, prehrani...
Nekoliko redaka punici je uputio i Anin suprug Nikola. Osim dijalekta i leksike (litrat/litografirat = fotografirati, kumpanija = društvo, knjiga = pismo, peca = kovanica, munita = sitniš, soldat = vojnik, liber = slobodan), razumijevanje teksta otežava sam način pisanja bez pravila, zasnovan isključivo na pučkom govornom jeziku s početka 20. stoljeća, što pak pismo čini životnim i daje mu posebnu vrijednost.
Evo izvadaka:
"Antofagasta 25 Agusta 1908
Draga Majko!
Dajem vam znati da se zafala Bogu nalazim z drava sa mojim muzem is mojom dicom stoga se ufam u miloga Boga daće i ovo moje kratko pismo naći i vas svih kolicih skupau obilnomu zdravlju. Draga Majko Dajem vam znati dasam primila od vas knjigu nazad dvi miseca, oprostite davam nisam prije pisala sad vam pisem i oznanijem vas dasam rodila sina prvo vam nisam tila pisati nego sam rodila i ozna nijem vas dasmo ga krstili na dan Svete Ane i stavili smomu ime Ive i Anton i (bil?) muje za kuma rodjak is zenom. Draga Majko stoste mi pisali dami hoćete poslat zlato stoćemi draga Majko zlato ovamo ovamo se nenosi zlato niti se gre setat neka zlato stoji otamo jos se ufamo u Boga ako nam da zdravlje doć otamo. Draga Majko nemojte mislit dasmo mi gladni ovamo nam nefali ni mesa ni vina svakin dan. Draga Majko od kadsam dosla u Antifagasta sam se baren naspala, ovamo nije nizima ni vruće kako u punta renu...
Draga Punice evo su dvi crte kratkog pisma davas oznanim od moga obilnog zdravlja i moje zene i dice jaznam da kad dojde koja knjiga odo vamo svak zeli znat kakoje ovamo a ja vas oznanijem kakoje ovamo - Draga Punice nije otega Bogatstva ovamo kako se misli otamo nego dase posteno moze živit i eto Ane saje Bratu tonetu jednu pecu neka vidi kako vaje munita od ove zemlje..."
Drugo pismo koje se sada čuva u Hrvatskom povijesnom muzeju, Ana je 28. siječnja 1928. godine uputila bratu Anti u Podselje.
Obraćanje započinje uobičajenim željama o zdravlju. Iz tona ovog pisma može se naslutiti kako je Ana postala samosvjesna žena koja na bratovu primjedbu da je nije prepoznao na fotografiji upućuje riječi prijekora. To čini ovako: "Dragim Brate štomi pišes dame nisi na sliku poznao dati rabotas i tvoja žena otamo kako ja ovamo nebis ni živ bijo, a ja neznam kako mogu po zemlji plesati od velike radnje, a kočuse pošteno prihraniti..."
U nastavku ne štedi ni sestru Rozu u Splitu kojoj pak zamjera da joj uopće ne odgovara na pisma.
Nadalje, Ana predbacuje bratu što namjerava poslati sina "po tuđen svitu", a sam se nije odlučio na odlazak kad je za to bilo vrijeme.
Prijekor bratu i svoje životno iskustvo iskazala je na sljedeći način: "A njega maloga poslati to nije dobro jer nije lijepo doći u tuđem svijetu kad seje posve mladu i kad se neimade svog poznatog".
Stoga mu savjetuje da "dade maloga u spljetu na građansku skolu neka štoji u sestre Roze pak neka se nauči zanat od kovaća, pak kad bude veći onda ga pošalji po tuđem svitu kad znade svoj zanat onda može dobro proć".
Ne ulazeći u grafološku analizu očito je da se rukopisi pisama razlikuju. Ovo drugo, nastalo dvadeset godina kasnije školskim rukopisom, možda je pisala mlađa osoba koja djelomično koristi ijekavicu.
Prema riječima gospodina Jorgea Luisa Subiabre Matiacha, pisma su uputili njegovi prabaka i pradjed, Ana i Nikola Papić.
Ela Jurdana
Matica
>> Pročitajte što je 1938. pisalo u putovnici hrvatskog iseljenika
>> Pismo iz 1909. godine: Sine, ako ne radiš, imaš se gdje vratiti
>> Posljednje očevo pismo: Oči stare, naočale ne pomažu, zbogom sine moj!
>> Posljednja Indijanka s Ognjene zemlje imala je hrvatsko prezime
>> Iseljenici koji nisu znali gdje putuju
